Puteljcima i seoskim cesticama sam šetala novembarskim maglovitim zrncima sunčeve svjetlosti jutrom, pored kojih su bila stabla kruške i trešnje. Opalo lišće davalo mi je jasan eneterijer ta dva stabla i na njima nije bilo slamnatih kućica za ptice, bili su samo čudovišni prsti raskošnih grančica. Dok sam gledala kako sunce proviruje kroz njih i dolazi do moga lica, krajičkom oka sam spazila da je nešto prošlo preko puta jako brzo. Zatim sam se ukočila, okrenula i počela posmatrati šta se to kreće. Bila sam udaljenija od kruške, pa sam se približila da vidim jasnije šta je to, iako sam naslućivala da je to vjeverica po njenom velikom repu. I zaista je bila. Prišla sam tiho, a ona je zaleđeno gledala u mene. Nije znala da li da pobjegne ili da još malo ostane i analizira nesvakidašnju pojavu na putu prema prodavnici za koju mislim da je išla, jer je u svojim rukama nosila veliki žir ili orah, nisam mogla da razaznam šta je nosila, ali nešto je nosila. Taj trenutak je bio jako kratak, ali dovoljan da se oduševimo jedna drugoj. Mršava, brzopleta i puna znatiželje, djelovala mi je nestvarno. Kada godim vidim životinje djeluju mi nestavrno i rijetko se dešavaju takvi slučajevi. Družiti se sa vjevericom i da ona govori i da idemo zajedno planinariti, kada će to biti, kada ćemo takvo nešto doživjeti baš čeznem, dok se zadovoljavam sitnicama i tako ona meni odskoči krhko na drugu grančicu i brzo, pa je se opet okrenula prema meni i gledala me, a ja sam samo željela da je gledam i razmišljala kako da je zaustavim da mi ne ode ponovo onako brzo. Međutim ona je prešla na trešnju i skok po skok popela je se na vršicu trešnje i još brže nego prije sišla s trešnje i odskakutala negdje na livadu svojoj kući, a možda je se i sakrila, možda je na vrhu trešnje čekala neka pošiljka? Zatekla sam je u nečemu bitnom ili sam možda u njenim očima bila špijunka?! Sigurna sam da je svojoj mami išla u prodavnicu u žireve, jer s druge strane puta je bila šuma, inače bi ostala da se igramo, da sigurno bi ostala, jer naš susret je bio jako srdačno prijateljski. Khm, barem ja tako mislim, ali šta ona šuška po lišću to je njena tajna koju je vješto uspjela sakriti.

Tekst: Bratislava Terzić