Zemlja kojom koračamo danas nije sličila onoj iz drevnih vremena, pripadala je mladim supružnicima Foniji i Bazilu Ziraz koji su jedini od ljudskog roda preživjeli od velikog Sunčevog spaljivanja. Prirodne pojave su jako opasne i nikada predvidljive. Zemlja je bila monotona, siva, suha i izuzetno topla. Sunce je bilo jako bliže nego danas, zbog čega su Fonija i Bazil teško mogli disati i hodati. Njihov život nije bio lijep. Tumarali bi mjesecima ne pronalazeći ništa što bi im moglo pružiti lijep život. U to vrijeme zbog blizine sunca nikada nije bilo mračno, ponekad samo natmureno, kada bi Sunce malo zadrijemalo od prevelikog obasjavanja. Na nebu su se nalazili oblaci raznoraznih vrsta; u obliku kiflice, krofnice, mog psa Bobija i ribice Amande. Fonija i Bazil nikada nisu spavali, oni su neumorno tragali za nekim mjestom gdje će moći normalno živjeti. Željeli su pobjeći od Sunca, no ono ih je uvijek pratilo, a ponekad bilo i ispred njih, tugaljivo ih posmatrajući, govoreći da samo radi svoj posao, ponosito, ne izvinjavajući se. Fonija ga nije voljela, zato jer se uvijek loše osjećala kada bi ga ugledala. Govorila bi da jedino što je lijepo na ovoj Zemlji su oblaci. Voljela ih je posmatrati. Bazil ju je jednom prilikom pitao; da li bi ikada voljela da budeš oblak? Čuvši ga, zamislila se! Oblaci u to vrijeme su bili čudesni, ne samo po svom izgledu, nego i njihovim mogućnostima. Sporazumjevali su se međusobno glasom šutnje. Niko nije znao o čemu pričaju. Oni su pričali mislima. Izvršavali bi poslove koje je nebo taj dan odlučilo da izvrše, a poslije toga plovili bi nebeskim plavetnilom. Njihova srca su satkana od daška puhotine. Puhotina je jedan mali lelujavi prozirni krugić koji može mirovati samo u oblacima! Puhotine su vječne. Oblaci žive vječno! Samo ukoliko oni odluče da ga ispuste iz svoje duše rasipaju se u bijeličasti prah i nestaju, a puhotina ostaje. Šta se s njom desi poslije, to niko ne zna, jer je nijedan oblak do sada nije ispustio iz svoje mehoke. Mehokom se naziva tijelo od oblaka. Bazil je bio nestrpljiv odgovorom, pa je ponovo upitao: je li Fonijo, da li bi voljela biti oblak? Ne Bazile, oni žive vječno, ja ne bih mogla živjeti vječno, pogotovo ovdje gdje nas sunce ne voli, možda je i bolje da završimo kao i naši preci, budemo spaljeni od Suncai ne mučimo se više. Fonija i Bazil nisu znali da oblaci iako ne mogu pričati, mogu slušati. U tom trenutku jedan maleni nasmiješeni oblak Taris je sve to čuo. Taris je bio odvažni oblak i nije bio sretan na nebeskom svodu. Nikoga nije mrzio, mržnja mu je bila nepoznata, želio je samo otići negdje drugdje, imao je potrebu, razmišljao je kako?! Jedino riješenje mu je bilo da ispusti puhotinu iz svoje krhke mehoke. Jako je bio mlad i nije se usuđivao. Ali kako su Fonija i Bazil posmatrali oblake, tako je i Taris posmatrao njih. Divio je se njihovom zemljenom nebu i njihovim čvrstim i jakim mehokama . Govorio bi šaptajem šapata da su oni sretni što mogu hodati. Hod je doista blagoslov. Letenje je dosadno, iako je naizgled slobodno i primamljivo. Zašto Bazil smatra da letjeti kao ptica znači biti slobodan? To je zarobljenitšvo u slobodi plavetnila. Grozno, nikada to nemojte poželjeti, povikivao je šaptajem šapata, maleni Taris. U želji da će ga čuti Bazil, koji bi volio da bude oblak, ali pošto Fonija ne želi, on to priželjkuje u sebi, tiho. Smjenjivanje dana i noći uopće nije postojalo, jer je davno Sunce otjeralo Mjesec svojom jakom toplinom s njegove teritorije i preuzelo je. Mjesec je se pokušavao vratiti, ali Sunce je već sve obasjalo svojom žarkom toplinom, koja je mogla, ako bi došao blizu nje uspavati ga zauvijek i raspršiti ga u pepeo, postojao je još samo nebeski svod i korijenčići nekih suhoparnih biljaka kojim su se Fonija i Bazil hranili, tačnije jedva preživljavali, a kada bi kopali dublje ispod tih korijenčića, nailazili bi na kapljice vode. Iz trena u tren, Sunce je se sve više i više približavalo Zemlji, Bazil i Fonija su postajali blijedi i njihova srca su počela da polako umiru, kao što su umirala i njihovim precima. Taris kada bi završio poslove na nebeskom svodu, volio ih je posmatrati i slušati. Volio je Foniju, jer je imala crnu kosu, i zato što je voljela Bazila svim srcem, a znao je da traži isto tako svim srcem mjesto za sretan život.Taris je primjetio da se Sunce previše pibližavalo, brže nego uobičajno, i ugledao je da Fonija polako sklapa svoje oči na Bazalovim rukama, otvarajući usta i gubeći svijest, baš kao i njihovi preci. Taris je bio tužan, zabrinut, nije mogao dozvoliti da umre, da Bazil ostane sam u okovima okorjele zemlje i Sunca. Odlučio je kada već može, dat će joj svoju puhotinu. S mogao je snage, poletio je do Fonije i njenih otvorenih usana i ispuhao iz sebe svoju puhotinu, svoje srce. No, nije znao šta će se poslije desiti , jer je se raspršio i nestao. Foniji je bivalo bolje, ali ne na taj način od puhotine kao što je mislo Taris da će biti. Fonija je počela disati bolje, i otvorila je svoje umorne oči, kojim se nasmiješila Bazilu. Bazil je bio sretan, što ju nije izgubio! Ustali su, pogledali oko sebe i vidjeli nevjerovatan prizor, Sunce kao jednu tačkicu. Tarisova puhotina se rasbijesnula i otjerala ga na teritoriju gdje pripada. Sunce uopće više nije bilo blizu, počeli su se tresti, nisu znali šta je to, obuzeli su ih osjećaji hladnoće. Bili su jako zabrinuti. Nebeski svod je počeo plakati za Tarisom, saznali su šta se desilo, odjednom su njihove suze, kasnije nazvane kišom počele padati po Bazilovom i Fonijinom tijelu. Tako uvijek padaju te suze, kada nebeski svod oplakauje mladog i hrabrog Tarisa. Bazal je bio potpuno izgubljen i zbunjen. To je sve prouzrokovala puhotina. Prvi put neko od oblaka da je ispustio svoju puhotinu, ostali oblaci nisu mogli vjerovati, kako je mogao, zašto? No Taris bi danas bio sretan i ponosan na sebe da zna da je zbog njega i njegove velikodušnosti nastao , vjetar. Kada se ispusti puhotina, ona ne može poslije otići u drugo tijelo, i podariti mu vječni život. Ona tada postaje slobodna i luta svijetom, ponekad sporo, ponekad brzo, ponekad lagano, ponekad hladno, ponekad umilno i toplo, ponekad bijesno. Poslije toga oblaci su stalno plakali, a te suze su godile okorijeloj zemlji iz koje je počelo rasti predivno drveće, voće. Ono malo životinja što je uspjelo ostati živo od prevelike doze sunca je se oporavilo, našlo sebi mjesto ispod nebeskog svoda i počelo živjeti. Pojavile su se i biljke u bojama , različitog oblika koje je Fonija stavljala u svoju crnu kosu. Sve je zaživjelo, cvrkutalo, pjevalo. Puhotina je dovela Mjesec da radi onaj dio posla koji mu je oduzelo Sunce, a Mjesec je doveo svoje pomoćnike zvijezde. Bazil i Fonija su se prepali mraka, pomislili su da je nešto još gore. Bili su zagrljeni i odlučni šta god da se desi, samo da nam se desi zajedno. Ne bih voljela ostati sama, Fonija je zamišljeno šaputala Bazilu na uho. No, tačkica Sunca je se ipak pojavila, bilo je opet svjetlo, i tada po prvi put u životu bilo im je to sunce lijepo. Kasnije su zavoljeli i mjesec i zvijezde, navikli su se na njih kao i na noć i na san. Bazil je jedno veče pitao Foniju, šta se desilo? Umalo da te ne izgubim draga moja, kad ono sve dobijamo. Čime smo ovo zaslužili, gdje su naši preci da ovo vide sada!? Kakav je ovo ugodni zrak. Jao sada volim život, gle kako ti ovaj, nazvali su puhotinu naravno ne znajući ni da postoji, ali osjećajući je vjetrom, vjetar raznosi kosu po licu i kako se smiješiš. Fonija zaboravili smo se smijati, nikada nemojmo prestati. Ovaj vjetar je dovoljan za vječni smijeh, ljubavi moja. Zagrlio ju je, a vjetar je njihao grane zadovoljno i nježno. Nikada nećemo znati da li maleni Taris zna za vjetar i ljepotu koju je stvorio od okorijele Zemlje. Sudeći po tome da je Fonijina crna kosa stalno bila raznošena vjetrom, a i spoznaja da ju je Taris volio, vjerovatno je se igrao s njom, sretan što su Fonija i Bazil kasnije napravili kućicu na jednom brdu, a prevelike padavine suza su stvorile jezerca, koja su se pretvarala u rijeke. Imali su hrane u izobilju! Ako slučajno ne zna, znamo mi. Osjetit ćemo njegov veseli ples u krošnjama, slušat ćemo njegovu ljutnju u brobi sa Suncem, spokoj uz mjesec, a uz lelujavost trave ugodnost, njegovu muziku uz naš smijeh, ili ako vam razanosi vejatar kosu, znajte da se to maleni oblak Taris igra s njom. Volimo i poštujmo vjetar, jer to je Tarisova duša koju je nesebično poklonio svima nama, i spasio naše.
Tekst: Bratislava Terzić
