Mladolikost

Kiša je cijeli dan prijetila da će da pljusne za sve one koji su zaboravili kišobran toga dana, među kojima sam bila i ja. Nakvašenih pramenova kose dok sam čekala autobus, kihnula sam, mislivši kako će da me groznica opkoli svojim glavoboljama i nemirnim igrama toplomjera. Nikoga nije bilo, pa sam samoj sebi tiho rekla nazdravlje. I vama to govore kada kihnete? Pa da, svima! To zvuči ljekovito. Ima nešto u toj riječi što volimo, imamo i čuvamo. U autobusu je bilo toplo i prijatno, poželjela sam provesti ostatak života u njemu, dremuckajući. Taj autobus nikada ne bude pun, a kad nije pun onda kondukter ne dolazi od mjesta do mjesta i ne dijeli bombone.  Ako nema gužve nema ni bombona. Ispred mene je sjedila starica i držala mobilni telefon, staru Nokiu u rukama, vjerovatno čekajući poziv. Kosa joj je valovita. Ona je sva drhtava. Blijeda. Zvoni! Javlja se! Aha, dobro! Čekat ću te ispred pekare. Nemoj se brinuti, govorila je osjećajno sagovorniku. Sporim koracima je izašla iz autobusa i otišla. Ja sam ostala u razmišljanju. Ne ipak o njoj, u stvari jeste kroz sebe o njoj . Kao da sam vidjela sebe u njoj. Njen lik mi je prorekao budućnost. Da ću i ja biti starica. Prevashodno želim se hraniti zdravo, jesti kelj, špinat, cveklu, sve što je potrebno da sačuvam zdravlje kako bih mogla biti starica. Zdravlje je život. Ponekad se zamislim da sam starica. Vežem punđe kao moja komšinica Magda. Voljet ću cvijeće i pokatkad stavaljati ruže u kosu, biti sretna što sunce grije moje obraze. U parkovima ću i ja dijeliti savjete, kao što meni sada dijele, jer su mi dragi, pamtim ih i znače mi. Pravit ću kiflice i cijeli komšiluk će mirisati, a kasnije ću im ih podijeliti. Poprilično romantična starica, ako mi dozvoli život da budem. Mnoge žene bi bile i bolje starice. Da mogu stvoriti neka pravila u svijetu, ne bi se razlikovala od drugih pravila. Jedostavno pravilo da ne bi mogao biti niko bolestan od neke teške neizlječive bolesti i ljudi bi umirali samo od starosti, sjedokosi zadovoljni i spokojni. Starost je baš mistična, nevjerovatna, zadivljujuća i početak nečega doista pustolovnog, ali opet boli me kada vidm da neke moje prijateljice ostaju bez roditelja; kažu napadne ih neka bolest, zatim oni potonu u lavu bola za mjesec, dva, nekad se nečija majka bori po godinu dana, ali na kraju je porazi bolest, nestane, nema je više, a moja prijateljica tugaljivo šuta kamenčiće puna misli kako život nije pravedan. Ona kada legne spavati, nad noćnom lampom, pogleda fotografiju svoje majke, pa je pomiluje, nasmiješi joj se, a onda, onda zamišlja svijet, sigurno svijet u kojem je njena majka živa. Oh, kada bi samo postojao taj paralelni svijet dohvatljiv nama. Postoji. Ja sam već u nekom starica, a u ovome? Drago mi je što se ne bojim starenja, prirodnog životnog toka, nego uživajući kroz život, želim je objeručke dočekati, prihvatiti, odživjeti, kao sočnu breskvu pojesti, ako ostarim, bit ću starica sa smežurenim smješkom. U stvari neću. Bit ću sretna i radovat ću se, a sretna lica su uvijek mladolika tik uz osmijeh poput rumene djevojčice.