Posuđe je jako interesantno kada ga posmatramo bez namjere da nešto kuhamo, već samo da ga posmatramo. Dok su kapljice padale iz česme sa korita, a ja sjedila na toplom ugodnom stepeniku i uživala posmatrajući tu dremljivu limenu kantu koja je bila vrela od sunca i uživala u hladnim kapljicama, pomislila sam kako su kante nezamjenjivo kuhinjsko posuđe. Volim plastične, a pogotovo volim limene kantice plave boje, roze, crvene, bijele, koje god boje, pogotovo kada su sive i neofarbane. Volim kad je napunim smeđim ukusnim lješnjacima. Prošle godine su dobro rodili, barem onaj dvadesetogodišnjak u mom dvorištu. Volim kad odem da berem šipurke i da je zakačim na grančicu i oslobodim obe ruke za branje, što to nije moguće sa tamo nekim drugim posudama. Jedne godine otkrila sam jedno skrovište, divljih kupina, more diviljih kupina, zbog kojeg sam stalno išla u šetnju s plastičnom kanticom u rukama. Željela sam da napravim najljepši kolač na svijetu od diviljih kupina, čitala sam razne recepte i sastavljala neke svoje, ali uzalud, uvijek nešto fali. Ne znam kako onom Rudolfu van Veen-u uvijek uspije kolač?! Ništa, pomislila sam, pokušat ću iduće godine, skrovište me čeka. Korisne su još i zato što u limene kantice možete da posadite palagoniju ili paparosu, pa kada se racvjetaju, izgledaju puno ljepše nego u običnoj saksiji, a pomoću ručke možete ih okačiti na prozor i tako izbjeći trošenje novca na raznorazne žice za držanje skasija. Odlične su zaista. Želim im dug život, plastične da se ne probuše, a limene da se ne povrijede od hrđavih olupina, hoću reći budimo mi pažljiviji prema njima, jer olakšavaju svakodnevne poslove a i uveseljavaju svoje korisnike. Sjećam se kada je mama sirila sir. U jednoj velikoj limenoj kanti je se nalazilo kiselo mlijeko sa kojeg je skidala masnu ukusnu domaću pavlaku i baš sam se čudila koliko je litara mlijeka stalo u nju i zauzelo jako malo prostora u kuhinji, a jednom je za Božić pravila oblatine i nije znala gdje da ih ostavi, a da ne zauzmu puno prostora, onda ih je izrezala i stavila u tu istu limenu kantu, a meni je to izazivalo samo osjećaje oduševljenja, jer kada vidite punu limenu kantu kolača, onda je to već mašta i kreativnost kojoj ne možeš ostati ravnodušan. Dugo je se jelo iz te limene kante i poslije Božića, neko je grickao samo u prolazu, a neko je stavljao u tanjir sebi onoliko koliko može pojesti, a meni je uvijek bilo draže da u prolazu skinem foliju i brzo stavim cijeli komad kolača u usta, a onda da mi se topi u ustima i ja jedva da ga gutam i teško dolazim do daha, ali tako je kolač najukusniji, kada ga krišom uzimaš od mame, iako te ona neće ružiti i da ga zatražiš i da ti ga sama donese. A kada berete šljive za rakiju ljekovitu šljivovicu ili za džem i kada tata otrese šljivu, ta limena kanta se nikad ne može napuniti, nju je uvijek koristila mama, a i ja sam joj pomagala da je napunimo. Dok drugi beru u neke druge posude i taman krenu da beru moraju ustati da istresu u vreću, jer nemaju više gdje da beru šljive. Limene kantice su i vremenski korisne i samim tim brze, jer dok ustanem, dok istresem u vreću, to mi oduzima vrijeme, a ovako sa limenom kantom samo beremo i nabrzinu naberemo i ne oduzima nam vrijeme. Obereš skoro cijelu šljivu i one što su se sakrile u travu koja je pokošena, ali je krenula nova da raste pa se šljive izgube u njoj i ti ih svaki put iznova pronalaziš i bivaš baš sretan kada nađeš neku naburenu i sočnu negdje u dubini blizu njenog stabla i povikneš radosno: “Joj vidi ova gdje je se sakrila”. I onda još više tražiš po toj travi, ali opet se limena zelena kanta ne napuni, a još ostane malo prostora za prelazak na drugu šljivu. Te limene kante više nema i ja se baš pitam gdje je ona. Pomislim kako se čovjek veže za stvari, za limenu kantu koja mi baš nedostaje i ima posebno sjećanje u mojim mislima. Kažu da su najsretnije kada su zaposlene u kuhinji, ali i na svim drugim poljima svoga rada daju maksimum i trude se da budu profesionalne, ali u kuhinji je uvijek toplo, čisto, mirisno, sjajno, blještavo i to je njihov san. Ono što ih rastužuje jeste kada su negdje u nekoj prostoriji napuštene i zaboravljene, samo zato što su ohrđale ili prilikom nekog rada isflekale su svoju odjeću pa djeluju beskorisne, ali u njima se krije velika snaga još uvijek.
