Nisam čak ni poznavala Behidžu, osim što je njena rodica živjela blizu nas. Behidža je za mene legendarna žena. Behidža je svojoj rodici dala sjeme od graha. Taj grah je toliko bio napredan i donosio je mnogo prinosa svake godine. Konačno i mojoj mami je uspjela dati to sjeme njena rodica. Zaista smo te godine imali najviše graha. Interesantno je kako se to ime provlači cijeli život kroz moje bubnjiće. Behidžin grah sam stavila da se kuha, nećemo sve pojesti ove zime, ja ću ostaviti Behidžinog graha za sjeme. Stavit ću ga na sunce da mi se suši, prethodno pažljivo pučeći ga. Odakle li Behidži ovo sjeme od graha. Bijel i sitan, ali ukusan. Čaroban. Skuha se za pola sata u pretis loncu. Uvijek je se pitala odakle joj to sjeme graha. Odgavarala je sama sebi, kako njen sin živi u Americi, te sigurno joj je on ovo sjeme graha poslao, nema ovog sjemena kod nas, govorila bi moja mama. Nije znala odakle sjeme njoj ni njena rodica, a Behidža nikada nije htjela govoriti o tome, ona je samo davala svima od srca to sjeme graha. Nije bila škrta, a ni ljubomorna da ne bi u nekog drugog bolje rodilo povrtalje. Behidža, ima nešto tako mirisno i ukusno u tom imenu, sjeća me na zimske večeri kada se grah kuha i cijela kuća miriše, kada mama ne dozvoljava nikom drugom da ga kopa ljeti, u strahu da ćemo mi uništiti cvjetove motikom, kada se slatkovina zapetlja oko njega, pa ga onda neće nikako biti. Podsjeća na lijepo sjećanje. Behidža je definitivno meni jako drago ime, to je kao neka posebna vrsta graha, behidža grah, a ima nešto i u tom slovu dž, sočno je, puno života, miriše na jagode, ima okus tople čokolade kada ga izgovorim. Da li je to sve zbog Behidže? Behidža je drugi naziv za grah. Ponekad zamišljam kako izgleda ta Behidža. Ima rumene obraze, nosi maramu i dimije, kad se nasmije, kao da se cijeli svijet nasmije. Kada ide u goste nosi obavezno bijele čarape na bijele klompe, i sve što nosi kao milost posloži uredno u bijeli ceker, koji čim donese zatraži: „Donijela sam šta sam imala ne zamjerite, eto pa samo mi vratite moj ceker prije nego što krenem, dok joj u kući nadolazi hljeb, pa neće moći dugo sjediti, da joj ne bi iskipio na platu od strujnog šporeta.

Tekst: Bratislava Terzić
Slika: Gerrit Dou