Kada sam išla u osnovnu školu bila sam djevojčica s velikim plavim ruksakom iz kojeg su uvijek izlazile petice i male dječje mudrosti.Voljela sam cvijeće kao što ga volim i sada. Radosni prijatelji nikada ne mogu prestati da odišu s onim zbog čega ih volimo.Jedan dan od jedne mamine prijateljice prilikom vraćanja iz škole sam uzbrala veliki bijeli božur, jednostavno mu nisam  mogla odoljeti. Virio je iz ograde i pozdravljao me je, on je mene pozivao k sebi, da ga uzberem, oslobodim, da ga prošetam, da ga mirišem, da radim s njim domaću zadaću.Uzbrala sam ga i  otrčala da me ne vidi mamina prijateljica, iako sam osjetila da me  je gledala kroz prozor. I da će mami govoriti da sam loše odgojena  što sam uzela cvijet bez pitanja.
Ali dok sam trčala, on je se raspršio na putu. U tom trenutku nisam bila tužna, bila sam oduševljena njegovim plesom.  Iako mi je ga poslije bilo žao, ali taj bijeli pogled sa kapljicama rose mi je ostao u sjećanju kao najljepši božur kojeg sam ikada vidjela. 

Tekst: Bratislava Terzić 
Slika: Zbigniew Kopania