Proljetni festival mrava

Svake godine ljubičice budu tužne, jer ne uspiju da prisustvuju, “Proljetnom festivalu mrava“, samo prije nekoliko dana, nego će da počne, one moraju da otputuju u druge zemlje, gdje cvjetovi obično putuju svake godine kada se bliži kraj njihove sezone i moraju da uvehnu. Jedna je ljubičica odlučila da bude istrajna i da ostane do pomenutog festivala. Kraj žbunjića njenih pradjedova, gdje uobičajeno i živi svako proljeće, nalazi se dvorac, koji iz njene perspektive doseže do nebesa, a kojeg nastanjuju bilioni mrava.Mravi obično krajem aprila ozvaniče svoj odlazak u svijet. Tako šire svoje postojanje. Njihov svijet je drugačiji od našega, jedna livada može  za njih značiti, kao cijela planeta kod nas. Izazovi su jako veliki, svaki mrav ima svoj san, koji pokušava ostvariti. Na toj svečanosti danas, svi mravi su bili nasmijani i veseli, taj dan ne moraju ništa raditi. Sva hrana koja je ostala preko zime se iznosi, s kojom postavljaju festivalsku gozbu. Neki mravi obožavaju pečenu glistu na suncu, neki pola stonoge, a neki za desert uzimaju komadiće napolitanke, koje su ostale od piknika nekih ljudi, koji su odveć otišli s livade, i zaboravili te komadiće ponijeti sa sobom. Ovaj put su slušali venecijansku glazbu ranog baroka, mravi izuzetno vole slušati sonate Giovannia Buonamenta, jer imaju osjećaj da upravo ta muzika opisuje njihov način života i složnost,  čak imaju i svoj vlastiti orkestar, mada za proslavu festivala najčešće izaberu  muziku vjetra, zato što je već trava velika, a kad vjetar prolazi kroz travu, tada je mravima atmosfera  čarobna i ugodna, sve dok se ta trava ne pokosi, tada imaju velike probleme sa sušom, jer tada rosa nema gdje da ostaje, odmah se utopi u zemlju. Mravi su snalažljivi, pa su riješili i taj problem, desi se da skoro svaku večer postave barem po jedan veliki list i nakupe rose za piti i prati posuđe. Na festivalu njihova kraljica odredi, koji mravi će da krenu u duge pohode i nastane se na drugim mjestima, pokloni mu se ogrlica od bumbarevih nožica, koju taj mrav mora čuvati, to mu je kao pečat da može ući ponovo u taj dvorac, ako se jedan dan vrati, da znaju da je to on, ili ako mu se nešto dogodi, da drugi mravi mogu odnijeti tu ogrlicu, kako bi njegove starješine znale šta se desilo  s njim i odati mu počast. Neki mravi se nikada ne vrate u svoje rodno mjesto, noću, uzmu u svoje ruke tu ogrlicu, razmišljaju, zamišljaju i tuguju. Kao i na svakom festivalu, tako i na ovom se pleše do kasnih noćnih sati, da bi se potpuno osjetila atmosfera toga festivala, jednostavno morate biti mrav. Baš zbog toga je malena ljubičica poželjela da bude mrav, njena želja nije ispunjena, ali pošto živi u blizini  njihovog dvorca, mogla bi da bude jako lijep zastor na prozoru u  njihovom dvorcu, još je lijepa, možda i bude dio njih, možda ta ljubičica promijeni svoj način odlaska, kao što mravi možda čeznu da i oni promijene svoj način odlaska. Snovi su uvijek tu da ne daju da mirno spavamo, ali učine da se ipak zabavljamo, kako maštajući o njima, tako i pokušavajući ih ostvariti.