Asocijacija na proljeće je sunce. I ono bude često prisutno. Toliko često da maslačci po livadama i to iz godine u godinu sve se više, šire i gušće nastanjuju. Lijepi su, ali ovaj put ne želim pripovjedati o njihovom izgledu već o jednom maslačku koji je imao strah od kišnih kometa pogotovo se taj strah razvija među mlađom populacijom. Ispričat ću samo jedan slučaj, a riječ je o mladom maslačku Otezu Vijetu i spoznaja da su kišne komete sasvim bezopasne za maslačke. Njegovi preci su rođeni na Zavinju, ali migracijom stanovništva jačinom vjetra njegovi roditelji su se odselili na Ravan, odnosno u ulici Mramor i tu su već deset godina. Otez je se rodio prošle godine i bio je jako krhak, a glava mu je bila jako sitna, kao da nije obećavala da će da procvjeta te godine. Roditeji su živjeli pored njega, ali on je imao svoju slobodu i potrebu da se osamostali ili da sam stane na noge, kao telce kad se krava oteli. Svi imaju želju da sami prave svoje prve korake ka budućnosti, uz tihu podršku.
Izgled kišnih kometa kroz mikroskop
Te godine mjesec april je bio sunčan sa hladnim vjetrom i Otez je bio slobodan šetati po vjetru lijevo desno, kako god je to vjetar želio, ali Otez, jako mlad i neiskusan nije vidio munju na nebu, nije vidio nagovjštaje oluje, već samo je se prepustio i uživao u vjetru dok krupna, hladna kapljica kiše nije pala po njegovoj razigranoj žutoj kosi, koja je iz časa u čas trebala da procvjeta i bude još duža. On je krisnuo jako bojažljivo i mislio je da će mu se nakon toga desiti nešto loše. Pobjegao iza velikog lista svoga djede, koji više ne izlazi na sunčan dan, tu je negdje u dubinama zemlje, ali svoje ruke za vjetar uvijek ostavi na tlu u proljeće. On svako proljeće odluči da li će ovo proljeće da se probudi ili prespava, ove godine je odlučio da prespava. Otez je bio sakriven ispod velikog maslačkovog djedovog lista i činilo je se kao da plače, ali ne to je se slijevala niz glavu kišna kometa, a on je se tresao od hladnoće i straha i možda je plakao, a možda i nije iako je lice bilo jako uplakano, ili zbog udara komete to nećemo znati. Kišne komete su još dugo padale u ulici Mramor, a on je skupljenih šaka čekao kad će da prestane i bojao je se za svoju majku i oca, jer ovo je bila prva Otezova godina i nije bio spreman na ovakve nagle promjene. Otez Vijet je mislio da je život samo sunčan dan, a nije ni naslutio da postoje kišne komete. Pošto je april bio jako osunčan, majka nije ni pridavla pažnju potrebi da Otezu objasni šta su to kišne komete. Kišne komete su konačno prestale, a Otez nije imao hrabrosti da izađe sam iz okrilja djedovog lista. Čekao je da se neko pojavi. I dočekao je, isprva sunce na koje je navikao i volio. Pomislio je, oh dobro je živ sam. Spasio sam se. Pomilovao je svojim tankim listovima djedov list, umiljatim očima se zahvalio i rekao: “Hvala ti djede, da nije bilo ove tvoje ruke, ne znam šta bi se sa mnom desilo.” U tom trenutku su roditelji zabrinuto došli do Oteza i zagrlili ga, a on je rekao ne brinite dragi moji, djed me je spasio, a i ja sam na vrijeme pobjegao od ove strašne pojave. Zašto mi niste rekli da budem oprezan? Roditelji su se nasmijali govoreći, ma ne sunce se ne pretvara u kišne komete, sunce bude samo zatamljeno oblacima, ali tu je grije te i dalje. Kišne komete su potrebne za naš rast, znam da si još slabašan i da ih ne možeš podnijeti još uvijek, ali vjeruj mi iduće godine ćeš uživati u kiši isto kao i u suncu. Sunce je granulo u tom trenutku i gle, Otezova glavica je se rascjetala u veliku žutu glavu i on više nije bio dječak, on je bio mladić i shvatio je da je se to desilo zbog kišne komete koja je pala na njegovu glavu prije nego li je pobjegao u djedovo okrilje. Otez se nije mogao načuditi i rekao je, kako je ovdje lijepo živjeti, a kad će opet kišne komete, jedva čekam kišne komete govorio je svojim roditeljima, dok su sve troje gledali zalazak sunca poslije kiše, odnosno kišnih kometa, jer maslačci tako zovu kišu.
Tekst: Bratislava Terzić
Slika: Joan Miro
