Strahovi su dio svakog ljudskog bića, ali strah moje mame je nadmašio sve  na ovom svijetu. Strah da nam se u kuću kada je ljeto ne ušunja zmija i da se ne omljesti i podavi nas po noći sve na spavanju, jer moja mama je žena koja ne mrzi zmije, ali moli Boga samo da im kuća daleko bude od naše. Nikada prozor ne smije biti otvoren, a da nema mrežice na njemu, tada se strašno naljuti, a tati po cijelu noć govori da je sigurna da je zmija ušla u kuću, jer je gledala na Animal Planetu kako su vijugave i snalažljive. Odvod, to je najgore mjesto na svijetu i najopasnije. Kada su Blagovijesti, mama obavezno ustane jako rano i zapali dio gume ili manju gumu kako bi ih otjerala od kuće i kako nikad ne bi došle do nas. One ne vole miris dima, posebno miris dima od gume i to ih prema sujevjerju definitvno tjera od kuće. Ali to nije dovoljno da se moja mama smiri, već svake godine nađe veliki kamen koji stoji cijelo ljeto na wc šolji i  kad ideš u  wc, moraš da skineš taj kamen, onda da digneš poklopac, pa da zaviriš da li možda viri zmijina glava, naravno to ona savjetuje, a ti kako hoćeš, ako ti je mio život pogledat ćeš ima li je. Onda tek možeš da se olakšaš. Kad završiš sve što treba, poklopiš wc šolju, a zatim obavezno staviš taj kamen na poklopac, jer kako ona tvrdi zmije imaju jaku snagu u glavi, to su u njih i noge i ruke, i poklopac bez kamena mogu tako lako da podignu, uvuku se u kuću i  istjeraju te iz nje. Taj kamen niko nije stavljao, ali nama je opraštala. Jednom tata nije stavio kamen, bila je strašno ljuta i počela je plakati, a tata je se iznervirao, ali morao je obećati da će nastavljati stavljati kamen, jer strah nije umišljotina, već nešto što zaista postoji, pogotovo u njenom slučaju. Alije vremenom je to iščezlo i sad je taj kamen postao šaljivo sjećanje. Bojažljivot je prebačena na prozore i vrata. U selu Bičeru je se prije nekoliko godina desio haos u jednoj porodici. Ženi sa troje manje djece je se uvukla zmija u kuću, njen najstariji sin je iza sećije našao kožicu od zmije, a kasnije su uhvatili kako se zmija zavlači u sećiju. Žena je sve iznijela napolje, istresla, pregledala i opet se uselila u kuću, jer nije imala gdje drugo, a i nije pretjerano opsjednuta s njima. Mama je rekla da joj više nikad neće smjeti otići na kafu, ali ipak je otišla je za jedno tri mjeseca, kad je vidjela da nikog ništa ne ujeda u toj kući, opet je sjedila bojažljivo kako kaže, jer nije mijenjala tu sećiju i mogla je ujesti za nogu, pa je ponijela čiste priglavke i rekla eto nemoj mi zamjeriti ja ću da dignem noge, jer tako se to radi na selu da se ne bi čiste jambolije isprljale, pa ko će to da pere, a ne može mašina da podnese jednu koliko je to veliko i teško kad se nakvasi vodom. Hladno mi po nogama, ali nije joj bilo hladno, osim oko srca zbog strašljivosti da je ne ujede, jer je duboko vjerovala da je ostalo zmijće koje pomalo raste iz dana u dan. Poslije toga mjere su se duplo povećle, jer sad uvijek ima da se uhvati za istinu, a to je da je Albini i Edinu ušla zmija i da one ulaze u kuću. To je vremenom postalo više svima normalno da se čuvamo od zmija, nije ni teško, a opet možda je i u pravu, da trebamo biti oprezani. Prešao je taj osjećaj na mene i sada uvijek gledam da li su vanjska vrata zatvorena, prozori bez mrežice mogu biti otvoreni samo u našem prisustvu, mada još nikad ne stavljam kamen i ne zavirujem u  wc šolju da vidim da li viri  glava od zmije, iskreno zamišljala sam Samaru Morgan kako me obavija iz šolje rukama, ali glavu od zmije koja se sprema da me ujede nikad. Sve osim toga je u redu izuzev što imam nekada ružne snove, a to jeste da ja u snu spavam, a mala crna mamba je u krevetu, ali ja to gledam s neke visine kao svjesna sam da sanjam i ne mogu da se probudim i pomognem sebi, nego ovako gledanjem grčim se  i nadam da će lagano izmigoljiti iz kreveta i neće me ujesti.

Tekst: Bratislava Terzić
Slika: Yamamoto Takato