Klaustrofobija zidnog sata

Došao je upakovan u bijeli papir kao poklon za useljenje u stan. Vlasnici tog stana su bili oduševljeni i zahvalni na poklonu, te su ga odmah odlučili zakačiti na zid, baš gdje im je i falio. Bio je bijele boje, a zid je bio žute. Dovoljan kontrast da se ističe njegova ljepota i mami poglede gostiju. Dugo je tu bio i dugo je radio osim kada bi mu nestalo baterije. Tada bi spavao i po nekoliko dana dok se vlasnici ne bi dosjetili da ga probude. Kada bi ga probudili nastavio bi standardno da govori svojim jezikom, sve dok nije postao neprimjetan i bez tona. Zašto je se to desilo? Zato što su ljudi počeli da kad dođu na sijelo koriste mobilne telefone. Malo razgovaraju, malo se smiju, pa malo surfaju i onda na mobitelima vide koliko je sati i kad bi trebali da krenu kući. Nikome i ne pada na pamet da tamo negdje na zidu je sat željan pažnje, sat koji pokazuje tačno vrijeme u sekundu i to na jako kreativan i muzikalan način. Ali ne njega više niko nije primjećivao dok nije došlo vrijeme da se okreči stan. Vlasnici su odlučili da će ga opet okrečiti u žutu boju, jer im je vesela i topla. Sat je za to vrijeme bio odložen u jedan kartonski paket i dalje je radio kao i obično. Ali je se nadao da će biti premješten negdje drugo. Kada je vidio da se vraća na staro mjesto, sav je se preznojio, počelo je da ga guši srce, odnosno crvena kazaljkica je izgubila kontrolu, a baterija iza je iskočila sama od sebe naizgled, ali je od tuge, žalosti, napetosti i ne prihvaćanja trenutne situacije. Zidni sat nije želio da se vrati, a nakon pada baterije na pod ostavljen je na dvosjed, šta je se s njim desilo ne zna se, ali nadat ćemo se da je premejšten i njegdje drugoj prostoriji udomljen, jer ga je svakodnevno ignorisanje mnogo zabolio, toliko da nije imao volje za životom. Kada satovi stanu, stanu da ih primjetite, jer i oni vole pažnju. I zato se sve više boje zidova, više vole da ostanu upakovani u tvornicama i nikada prodati, ma neki bi čak voljeli da se nikad nisu ni proizveli.