Moj grad je tih i miran. Tišinu obično prekinu glasovi prijateljica koje se dugo nisu vidjele i zvuk automobila. U mome gradu se dešavaju lijepi događaji.Moj grad nikada ne obećava čarobno blještavilo za Novu godinu, kao što se to dešava u ostalim evrposkim gradovima. Svake godine postoji samo jedna okićena jelka, pored koje svakodnevno prolazimo i divimo joj se. Gledamo je kao osmo svjetko čudo. Toliko se s njom sprijateljimo da na kraju kada je stave na spavanje do iduće godine, mnogo nam teško padne i nekako nam nedostaje. Možda da ih ima više, ne bi joj pridavali toliku pažnju. Na svakom uličnom lampionu postavi se po jedna pahuljica, koja noću svjetli. Neke su dotrajale, pa svijetle po pola. Izlozi su dočarani u novogodišnjem stilu, a neki uopšte ne mare za to. Prozori zgrada i kuća su već različiti, neki trepere, neki ne. Ja mnogo volim przore koji trepere u raznim bojama, uvijek takvim prozorom osjetim miris krofni i pozitivnu energiju.
Početak decembra zvuči kao radio talasi koji još nisu našli svoju frekvenciju. Oni su prisutni svugdje, u supermarketima, frizerskim salonima, na pijaci, ulici, kod kuće.
Otprilike zvuče ovako:
„da, mama me je napokon pustila da novu godinu slavim sa svojim prijateljicama iz razreda, kupila sam odlične cipele, odlično će se složiti uz moju haljinu koju sam kupila ovo ljeto, nju ću sigurno obući za novu godinu, idemo na putovanje za novu godinu, oduvijek smo imali želju otputovati negdje na dalje destinacije,moj muž i ja idemo na planinu, više nam prija mir, moj muž i ja ćemo ići u restoran, gostuju neke poznate ličnosti, jedva čekam da se isplešem, ne volim novu godinu, ljudi potroše sav novac za novu godinu, ko je izmislio novu godinu, hej stavit ću one šljokice u kosu, mama mi je kazala da samo do dva stata mogu biti budna, ma daj, kao da će ona znati do kada si spavala, gledat ćemo horore, to je najzabavnije za novu godinu, kupit ćemo dosta grickalica, ne znam kakvu ću fizuru napraviti, frizura nije bitna, bitni su osjećaji, da imaš najljepšu frizuru, ako nisi raspoložena ona neće imati baš neku svrhu, za Novu godinu ću svojoj djevojci reći da je volim najviše na svijetu, iako to ona zna, kupit ću joj jedan poklon, sitnicu, ali njoj će biti vrijedna, da je meni da se zaljubim za novu godinu, prespavat ću novu godinu…“
Prekida na trenutke, ali se može naslutiti o čemu je riječ. Toliko je puta spominjemo pa je red i da objasnimo šta je to Nova godina?! Nova godina je jedna nakinđurena gospođa čiji je najbolji prijatelj ona sama sebi. Drugima ne vjeruje osim kalendaru . On je uvijek iskren i ona ga voli. I kalendar voli nju, samo joj ponekad zavidi, jer ona uvijek ostaje gdje jeste, a on se uvijek mijenja. Nova godina ima kosu sa sitnim sijalicama koje se zovu lampice , ta kosa je nekada jednobojna, a nekada ima pramenove.Mnogima je zabavanija kada ima pramenove. Ima jako istančan i lijep stil odijevanja, to su uvijek borovi prekriveni snijegom, šeširi su joj vejanje pahulja, torbice uvijek kupuje kod Snješka Bijelića, a bombone u njenoj torbici su dječji osmijesi. Ona je ozbiljna i neozbiljna, britka na djelima. Šta uradi sada u ovom trenutku, nema povratka nazad.Uvijek gleda naprijed, ta gospođa se nikada ne osvrće iza sebe. Ona nije kao ljudi, da konstantno žive u prohujalim godinama i porede ih jedne s drugima. Nakinđurena gospođa nema vremena za to, ona živi u sadašnjosti. U goste dođe jedan dan , prenoći i ode dalje. Nikada se ne zna dokle putuje i gdje. Kad će prestati putovati, da li će ikada prestati putovati? Ljudi i ne žele da se opterećuju s tim pitanjem. Uvijek samo žele da je što srdačnije dočekaju kada im dođe u goste. Bude to uvijek velika gozba, koja obično traje po tri dana, nastavi se čak kada ona ode dalje na svoja putovanja. Ljudi danima razmišljaju čime bi da ugoste nakinđurenu gospođu, ko će još doći na sijelo kada i ona konačno bude prisutna. Pred nakinđurenu gospođu ne može se izaći svakako odjeven. Moraju se posebne haljine izabrati i odijela. Mora sve biti decentno dotjerano. Svećano! To ipak nije kao i svaki drugi dan. O tome se priča dugo, uvijek bude zapamćeno kao takozvana uspomena na još jedan susret s nakinđurenom gospođom. Mada u svakom žitu ima kukolja, pa se ne može čovjek opustiti zbog protivnika nakinđurene gospođe. Da, vjerovali ili ne, ali nakinđurena gospođa ima i svoje protivnike, koji je mrze, ili ne mogu joj priznati da je vole, pa je onda još više mrze. Nakinđurenoj gospođi to nije drago. Ne može nikakve mjere poduzeti, vjeruje da će je jednom svi glasno voljeti. Postoje ljudi koji nakinđurenu gospođu vole tiho i oni koji je vole glasno.
Kada glasno volimo nakinđurenu gospođu , tada nam je ona cijeli decembar omiljena tema razgovora. Užurbano se krećemo po kalendaru, namjerno se zbunjujemo pa govorimo da imamo osjećaj da je danas već deseti, a ono peti dan u mjesecu, govorimo kako nam sedmice brzo prolaze, a baš te zadnje sedmicesporo prolaze. Činimo to samo da što prije dođemo do nakinđurene gospođe, koju svako htio ili ne htio mora pogledati u lice. Taj susret sa nakinđurenom gospođom važi i za one koji je vole tiho. One koji se uopšte ne interesuju za nju zbog nekog razloga nepoznatog i njima samima. Tihi uvijek glasno govore kako je svaki dan isti dan. Kako njima vrijeme ne teče u godinama već u trenucima. Novu godinu ne prihavaćaju kao nekakav dočarani posebani trenutak, osim za njih lošeg trenutka kada ljudi potroše sav novac ne razmišljajući na sutra. Mada nikada nije dokazano da je neki čovjek sve potrošio zbog susreta sa nakinđurenom gospođom, te da je više izgubio nego dobio. To samo tihi naglašavju, tješeći se da su upravu. Ono što neminovno razgaljuje ove što glasno vole nakinđurenu gospođujesu novogodišnji ukrasi, blještavilo, muzika, te njihova zajednička toplina prožeta mirisom kolačića. Ugodni osjećaji koji se javljaju u takvoj atmosferi su neuporedivi. Zbog toga je nakinđurena gospođa tužna, zato što tihi ljudi ne osjete toplinu koju ona daje svim svojim srcem. Da, ta gospođa ima plemenito srce, svaki put daje pregršt novih šansi malenom čovjeku koji voli da sanajri. Tako da odluka uvijek ovisi o nama ljudima, da li ćemo je voljeti ili ne, da li ćemo privatiti te šanse kao novu stranicu života, ili ćemo ih samo tako odbaciti. Zato što je ta nakinđurena gospođa sa izuzetnim stilom i smislom za modu toliko važna za nas ljude , koji je volimo , ali ne volimo da ona tako brzo dolazi iodlazi. Pošto ništa ne možemo poduzeti u vezi zaustavljanja njene starosne dobi, možemo joj laskati da je još ljepša nego prije , ali ne smijemo reći mlađa. To se niko ne usuđuje, a tako se niko i ne osjeća. Nakinđurena gospođa probudi dosta toga u čovjeku. Kada neko spomene koji je rođendan nakinđurene gospođe. Ljudi sezačude, koliko je prošlo vremena od nekog događaja. Obično se zagledaju u jednu tačku i pričaju. To su priče o poslovima, odlukama kada smo odlučili osvojiti svijet i susretima sa potopljenim lađama. Nove godine su upravo borba sa ljudima, ubjeđivanje i podrška da od svojih lađa naprave podmornice, ne odustaju i krenu dalje.
„Od prvog“, to je prvi korak. To su odluke koje se ne mogu donijeti polovicom ljeta , ali pripreme se mogu jakom i črvstom vjerom i voljom odvijati već početkom susreta sa nakinđurenom gospođom, i poboljšavati se iz dana u dan. Imat ćete potpunu podršku od nakinđurene gospođe, ona to garantuje. Nakinđurena gospođa navodi jedan primjer o djevojčici koja u školi nije bila odlična , uvidjela je to i već sama obećala da će drugo polugodište biti bolja , biti najbolja , a već je to pokazala tako što je napravila najljepšeg šećernog Djeda Mraza u razredu. I napravit još štošta, jer Nova godina nam sa sobom donosi i još jednog prijatelja koji se zove Volja. Volja nije živo biće, ne jede, ne pije, ne ide do univerzuma da šaputanjem sa kosmičkom energijom ostavruje želje svoga vlasnika. Ona je osjećaj! Može je imati bilo ko, može biti vezana za bilo šta. To je pozitivan osjećaj. Može se reći da je ljudi i ne vole mnogo, jer se plaše ostavriti svoja maštanja pomoću nje. Zbunjena je, ali sigurna da je imaju samo sretni ljudi koji žele vidjeti svoje snove ostvarene. Kada se njih dvoje udruže i podstaknu nas na neki san koji smo davno odsanjali, ali ga nikako nismo uspjeli ostvariti, nama se na licu pojavljuje osmijeh, snaga, pobijeda. Tada nam život liči na nešto ljepše od bajke ili rajske bašte, lelujamo poput pahulja, ali ne padamo tako brzo kao one. Uzdah nam je slobodan . Možemo staviti ruke u džepove i sretno poskakivati od sreće, jer pješćani sat je okrenut u našu korist, greške smo oprostili i imamo svo vrijeme svijeta za nove uspjehe, padove, suze, sreću, smijeh, sanjaranja, putovanja, za novi početak, nadu i novi život koji se rađa svaki dan prestankom vremena i trajanja vječnosti.
Tekst pisala Bratislava Terzić za časopis, Preventeen <3
