Zapis ljetnog predvečerja

Tišina, svjetla se lagano pale na prozorima kuća, ali vrlo brzo se kriju iza žaluzina. Djevojčica u bijeloj haljinici, bijelim baletankama i čipkastim principesnim čarapicama u ruci drži badminton reketu s kojom  tjera čorave babe od sebe.  Užasno je nerviraju, ne želi da joj se zavlače u kosu, niti da se sudaraju s njenim čelom. Bježi, skakuće, trči, zabavlja se, ali i pronalazi prijateljicu. Jedna čorava baba ne ide njoj, nego drugima. Izgleda kao da te druge tjera od djevojčice. Djevojčica oduševljeno pita čoravu babu: Kity, hoćeš li biti moja prijateljica? Kity je još dugo bila pored nje, mnogo njih, dok je majka nije pozvala da ode po friške lepine, jer će ubrzo iftar. Ja sam uvijek oduševljena  tom djevojčicom. Kako je njoj lako sprijateljiti se s bubom. Ona njoj želi biti prijateljica, a koliko ljudi bježi od te riječi? Čisto zbog nekog hira, da ne treba nikome vjerovati, ili da su svi nepouzdani, ili svi ljubomorni, ili zbog jednostavne zaljubljnosti u samoću. Možda zbog neznanja kako da budu prijatelji.
Ne želim suditi, ali želim biti otvorenog srca za Kity, za drugu bubu, za druge ljude, želim da volim cijeli svijet, jer onda osjetim velike lavine uzvraćene ljubavi i baš budem sretna.