Živjele su velike i radišne porodice u jednom malenom selu gdje je bilo oko stotinu stanovnika.a, u kojima bi na svojim njivama očevi u proljeće obrađivali zemlju, sijali sve ono što može da nikne iz zemlje, u uslovima naše klime. Domačaice su sadile cvijeće u svojim baštama, ali su sadile i kućne cvjetove, poslije duge zime otvarale bi prozore svojih kuća, puštale da sunčevi cvjetići je obasjavaju. Tim sunčevim cvjetićima dodavale su boje: rozu, žutu, zelenu, nekada i bijelu. Ne postoji nijedan cvijet koji može zamijeniti taj osjećaj, kada u sobama procvatu cvjetovi valjka, koji liče na tapete, ali su puno ljepši od tapeta, takoreći mirisniji. Hanume su uvijek govorile, kako je kafa slađa uz cvjetove od kreća, tek tada se osjeti početak godine. Kada je sve uglancano i mirišljavo, a dan postaje duži, pa se više vremena provodi vani, a navečer se uživa u kućnoj livadi. Važan i neizostavan predmet naših kuća su ćilimi i perzijski tepisi, s resama, ručno čvorovani tepisi, bez resa, bojama ugodnim oku, drečavim, a opet skladnim, umjetničkim tepisima, koji imaju svoju praktičnu ulogu, a to je da povežu na određen način, sve elemnte u prostoru, i da sačini harmoničnu cjelinu. Oni se najčešće prenose s koljena na koljeno. Žene u proljeće kada crtaju cvjieće na zidovima svojih kuća, obavezno peru i tepihe.

Najčešće, svi donesu svoje tepihe u kuću koja ima najveću betonsku avliju, kako bi se sve veličine tepiha mogle oprati na njoj.

Pravilo bi bilo da svi operu svoj tepih, a da se u međuvremenu ostale žene šale, piju kafu, nekad se pogleda i u šolju, pa se proriče sudbina.

Izdovijti se mora jedna žena, zvala je se Zuhra. Zuhra je bila vrijedna žena.

Zuhra je uživala da radi , jer za nju rad nije bio nešto što mora, već nešto što želi, nešto što je ispunjava. Zato je Zuhra svima uvijek prala tepihe, kada bi proljeće došlo u naše krajeve , i trebali se raditi ljetni poslovi.

Pod planinom voda koja izvire, nije bila topla u proljeće, ta voda nikada nije topla, ali Zuhra je otporna, govorile su joj njene komšinice. Stalno bi joj ponavljale da je vrijedna, toliko, da je Zuhru nekada bilo sramota reći, da se želi malo odmoriti, možda kako ne bi iznevjerila njihovo povjerenje, kao da je dužna nekome da pere tepihe, a njena betonska avlija je bila dovoljno velika, toliko da je svoje tepihe mogla prati i bez pomoći, vrlo brzo, jer je njena kuća bila malehna, ali puna ljubavi i cvijeća.

Zuhra nije to mogla da uradi, jer ona voli da pomogne, ne misleći da ponekad koriste njenu dobrotu.

Zuhra bi samo zahtjevala dobar kobaš sapun, jer su oni najbolji za pranje tepiha, i njihov blistavi sjaj, a četku je imala. Jako dobru, njezin bratić joj je poslao iz Londona, gdje je studirao. Kažu da je na sreću, kada je se najmanje nadao, dobio stipendiju, i otišao da osvoji svijet. Ali proširio je on svojoj tetki priču u Londonu, moja tetka za jedan dan može oprati pedeset tepiha i više, držeći četku u rukama, baš tu kojom Zuhra danas riba tepihe. I ona je  se hvalila po selu, ne, što je dobio stipendiju za studiranje u Londonu, skromna je Zuhra, već zbog toga što je se sjetio. Kada je njoj poštar donio paket,  zapakovan, s velikom crvenom mašnom, Zuhra je dva dana plakla od sreće!


Jedan Zuhrin dan kad pere tepihe bi izgledao ovako:

Sjedokosa sa crnim tankim šnalicama na galavi, koje nisu baš čvrste, pa začas otpuste pramen šiške, koji Zuhra iznova skloni tom šnalicom, pa nekada i sapunjikavim rukama ponovo podigne pramen šiške tom šnalicom, a taj pramen opet padne po čelu, crna široka majica, kratkih rukava, i duga suknja, čije rubove uzme, okrene ih jednom u krug, kao kad cjediš tek opranu majicu, pa taj donji dio zadije oko struka, kao bi mogla da se osloni na koljena. 

Zahtjevala je samo kobaš sapun.

Poprskala bi taj tepih lednom vodom, zatim bi pustila da se natapa još pola sata, pustila bi da se sve nečistoće probude iz njegove dubine, one gdje usisivač nije bio dovoljno snažan da izvuče i očišti. Zatim bi ga natapala vrelom vodom, a onda u lavoru ostavila malo vrele vode, ako na nekim mjestima ova prolivena nije dostigla, onda bi ispred sebe stavila kobaš sapun, a u desnoj ruci ribaču četku, čas bi sapunjala, čas bi ribala. Kako bi Zuhra ribala tepih, tako bi se sunce sve više divilo tom sjaju, i slalo do njih svoje zrake sunca, da vide da li su u nekoj rodbinskoj vezi, sa tepisnim zrakama. Iz godine u godinu bi tako radila, jedino što bi se uvijek tome protivio je njen sin.

Majko, govorio bi, da li si ti normalna? Ne misleći da je povrijedi, već da joj dokaže kolika je ludost što toliko radi.  Oslabit ćeš, šta ćemo onda mi kad nam se razbloliš, da li su ti tepisi toliko vrijedni tvoga zdravlja? Odgovori mi majčice moja, prišao bi joj i stavio glavu u krilo kako bi ga mogla dirati po njegovoj gustoj crnoj kosi. Sretan što je još zdrava, nije odustao od namjere da spriječi svoju majku, da svima pere tepihe, kad im zatreba, i to ne samo u proljeće, nego tokom čitave godine, a Zuhra kakva je, ona bi bila spremna njega oprati i u decembru.

Njen sin tokom zime nije vozio svog bijelog golfa, jedno proljeće, kada je zima prošla, sve zacvrkutalo i probeharalo, odlučio je da ga odvuče u servis, kod svog prijatelja, s kojim je zajedno išao u srednju školu. Avdo je komercijalista, gdje ima kombi od firme, zato rijetko koristi golf, a prijatelj Hmado ode u automehaničare, obojici cijeli dan prođe u autu, ili pored auta.

Hamdo je poslovao, bio je istaknuti majstor, uvijek bi znao naći kvar i popraviti ga.

Taj dan su popili jaku crnu kafu, za koju se samo može pretpostaviti, da je Avdi dala ovu sjajnu ideju.
Auto je imalo problema oko ulja, vode, gume su bile slabo dotegnute, pa ih je Hamdo učvrstio.

Ono čemu je se Hamdo čudio bila je njegova boja. Ja sam mislio da ti imaš bijelog golfa, a ne smeđeg. Od mene gratis pranje auta, prijatelju. Oluja u autpraonici! Hmado je pustio do kraja prskalicu, jer kako kaže, potrebo mu je dobro tuširanje, zatim na auto je počeo padati neki rozi pjenušavi snijeg, a onda iznenada su se pojavile okrugalaste četke. Tim četkama je se mogla podesiti brzina što brže, to je bolje ribalo, i sve nečistoče uklanjalo s auta.

Avdo je tu noć razmišljao o svojoj majci. Dok je ramišljao sinula mu jedana sijalična, strujna, svjetlosna, genijalna ideja. Pomislio je da se s četkama iz autopraonice mogu ribati, ćilimi i tepisi.

Slučajnost ili sudbina, ali je odmah otišao do Hamde i ispričao mu za tu ideju. Hamdo koji je uvijek volio da se šali i eksperimentiše pozva svoju ženu i reče joj to isto. Žena zabezeknuta kaže, pokušajte, meni će biti draže sjediti, nego prati tepih. Donesoše ga, natopiše ga vodom,  rozi snijeg opez zapada, četkasta čudnovata mašina se upali, uzbuđena što vidi nešto drugo u opticaju. Zna ona da je namjenjena za još nešto više, ne samo za limene robote. Krenu da se igra, tepih ih je pomalo škakiljao, smijale su se drugačije, jer je bio predmet drugačiji, ribale su najbrže što su mogle. Zaista neviđen prizor, poslije ispiranja, sunce je opet poslalo svoje zrake, da vide u čemu je sada stvar. Tepih kao nov. Hamdo je se od srca nasmijao i kazao: „Joj Avdo, uvijek si domišljat bio“. Avdo je bio zbunjen, i sretano se čudio tepihu.

Kako uz malo više razmišljanja osim onog standardnog razmišljanja se mogu postići sjajna nova naizgled bezazlena otkriča. U selu je se pročulo kao neki stroj pere tepihe, svi su željeli da se uvjere, da li je to istina. Svi su ostajali u čudu. Žene u selu su Zuhru tapšale po ramenima i govorile, što je prala prala je. Više neće nju da mole, sada kada imaju stroj, koji ne priča, ne jede, ne spava, samo radi. Zuhra je osjećala kao neko netremično olakšanje, kao oslobođenje da ne mora da se dokazuje, iako se nikada nije dokazivala, da ne mora da više pere tepihe seoskim tračarkama, koje joj se nekad nisu znale ni zahvaliti i govorile iza leđa da je blentava, dok je studena voda nagrižavala njene zglobove, dok su njihove bile u vunenim čarapama, a nije ni morala da ih pere, ali takva se rodila, nije mogla nikada da kaže da neće, jer komšiluk je to, zamjerit se nije htjela, a ona nikada nije nikog ni zvala da njoj pomogne, ona je sve mogla sama, niko ne zna da bi noću stavljala obloge od šljivovice rakije na svoje zglobove, koji su je boljeli,  osim Avde, on je to naslućivao, nije joj mogao zabraniti, a nije znao kako da je ubijedi u suprotno, jer koliko god bila dobra, toliko je bila i tvrdoglava.

Suosjećanje sina s majkom je važno. Lijepo je kad sin brine o svojoj majci, kad joj nabere buket cvijeća, ili je zagrli željan one iskrenosti, koju zaista samo majka može da pruži svojim zagrljajem, koji ga je podstakao na ovu idjeu kao bi joj olakšao život.

Olakšao je, Zuhra sada voli da sjedi u svojoj bašti, slaba, teško pokretiljiva, jednom joj se bilo zanesvijetilo, kažu da je anemična. Nije to baš od samih tepisona, ali iz godine u godinu, svega je se nakupilo. Hmado je baš lijepo poslovao. Kada bi mu spomenuli njegovu autopraonicu, on bi naglasio da je to tepihopraonica.

Donosili bi mu svi tepihe, sa sela iz grada, niko njih nije volio da riba, osim Zuhre, a nikad se neće znati da li ih je i ona voljela ribati, ili je ribala iz nekih svojih razloga tvrdoglavosti, ali je taj posao  završen.

Neko vrijeme je Hamado bio jedini i glavni, a sada na svakom čošku imamo barem po jednu tepihopraonicu, koja je uvijek puna tepisona.

     Hamdo u poznijim godinama uspješan vlasnik Tepihopraonice

Priča by Bratislava Terzić napisana za časopis, “Preventeen” <3