Papirnata konfuzija

Bilo je sunčano jutro kada je se vidjelo da se staklena vrata na polici za knjige trebaju konačno očistiti. Kao što je poznata misterizona legenda da se sa papirom od novina najbolje čiste stakla koja se cakle i po mjesec dana i niko ne može nauditi tom sjaju. Djevojka je uzela nekoliko dvolisnica od novina i počela da briše prašinu prije ostalog posla, a onda da cakli stakla i vratanca te stalaže. Knjige znajući od kojih organa su sastavljenje i ko su, te kako funkcionišu bile su zbunjene kada su vidjele želudac i cvrijeva, a zatim i bubrege i još štošta, odnosno poglavlja, tekstove i slikovne prizore i to ne samo zbunjene nego i u šoku. Šta se dešava, od kakve su one vrste, zašto one rade ovo što rade, zašto nisu ovdje gdje smo i mi. Da li treba da znači da i mi ovo trebamo raditi? Da li možemo ovo raditi? Pitale su se međusobno i velika zbrka je taj dan nastala u toj prepunoj stalaži knjiga. Sve knjige su se nadvirivale da vide o čemu je tu riječ i kakva je to vrsta knjige koja može brisati stakla. Neke su se prevalile i pale po djevojčinim stopalima. Ona nije ni pomislila da knjige istražuju o kojoj vrsti vanknjige je riječ, već je okrivila sebe da je možda više pritisnula vrata čisteći i da je izazvala zemljotres u stalaži. Uzela ih je i vratila na mjesto. Nedugo zatim završila je s čišćenjem, a knjige su ostatak dana razmišljale i istraživale kakav se to svijet dešava van stalaže i van njihovih priča kojima su ispisane?!