Kada je donesen u Raminu kuću bio je još mlad, sve što je znao jeste izrezati jabuku na četvrt i oguliti krompir. Na početku svoje sjekačke karijere krompir i nije baš znao oguliti tanko, već jako debelo, s vremenom je se to promijenilo, pa je malo otanjio s korom, a na nekim mjestima bi zaboravio pa opet debelo ogulio koru krompira. Ali s vremenom je postao vrsan nožić. Iako malenog uzrasta mogao je sve da izreže i oguli, da su mu veći noževi počeli zavidjeti, i kako je to moguće pitali su se. Ali je maleni nožić naporno svakodnevno radio i uživao u životu i u svim tim mesnim prerađevinama, povrću, voću i prehrani te bilo kojem izazovu. Jedne prilike je se susreo i sa jednom žicom. I nju je savladao bez problema. Njegov život je bio ispunjen aposlutnom srećom, sve dok jednog dana Ramu, njegovog vlasnika nije strefio moždani udar i tako je Ramo završio u bolnici. Prvi dan nožić nisu nosili, ali već drugi dan nožić je došao do Rame kako bi mogao izrezati nešto ako mu bude potrebno, a poznavajući od ranije sposobnost ovog nožića Ramina žena se nije dvoumila već je odmah njega stavila u ceker pun namirnica. Na svu sreću Ramo nije imao jak moždani udar, nešto sasvim malo, ali opet nešto što je trebalo biti pod nadzorom doktora. Pored Rame je se isto to desilo i jednom čovjeku s kojim je se Ramo sprijateljio. Na svu sreću i njemu nije bio jak moždani udar, već samo kao neko upozorenje da se malo više vodi računa o vlastitom zdravlju. I tako su ostali više dana zajedno. A i njihov prijatelj je bio Ramin nožić koji je i taj čovjek pored koristio. Pored nožića prilikom posjeta upoznale su se i porodice, i moglo je se zaključiti da je Ramo zaista jako dobar čovjek. Njegovo srce je baš toplo i širi oko sebe energiju poštenja i skrušenosti. Vrijeme je teklo i došlo da isteka ostanka Rame u bolnici. On je se odmah spakovao i jedva čekao jutro da njegova porodica dođe po njega. U tim trenucima ushićenja nije ni slutio da je zaboravio nožić, onaj što je bio najomiljeniji u njihovoj kući. Taj nožić je igrom slučaja donjeo je ovaj čovjek pored njega što je ležao u bolnici i kada je došao kući žena ga je pitala odakle ti ovaj nož. A on je odgovorio, od Rame onog čovjeka iz bolnice zaboravio ga je, a ia j spremajuži se spakovao sam ga, na to je žena odgovorila, e pa neka si čuvat ćemo ga za uspomenu.

I živio je u ladici s ostalim noževima, kašikama i viljuškama. Na početku su ga sumnjičavo gledali, a kasnije su se sprijateljili do te mjere da im je on odlučio ispričati i nešto osobno, a to jeste svoje djetinjstvo, mladost i evo kako je došao tu gdje jeste, te da nije ni sanjao da će ikada izaći iz Ramine kuće. Ko zna šta te čeka, zamišljeno je govorio Ramin nožić ostalom escajgu, a oni su ga pažljivo slušali i jedan ga zeleni nožić, radoznao i uvijek prvi krene da reže meso i onda shvati da ne može, pa stoji pored samo kao posmatrač je priupitao kako je tamo u toj bolnici gdje je bio? Ima li dosta posla tamo za noževe? Ramin nožić je odgovorio da nema posla, ali da je jako bolno. Ono što je mogao vidjeti je strašno. Ljudi koji ne mogu pomjeriti obje ruke i čekaju da im neko oguli komad jabuke i stavi u usta, zatim ljude koji se ne mogu pomiriti da se ne mogu  kretati i onda po cijelu noć buncaju, te ljudi koji ne mogu da progovore i ne znaju da li će to biti trajno oštećenje i za toliko dana je i on se svega nagledao što nije ni mogao zamisliti da postoji. Ostali escjag u ladici je počeo da se prevrče, jedni s drugima su razgovarali da li je moguće i s njima tako da se desi i tako su ostali u razmišljanju, ali i dan danas se Raminom nožiću prilazi sa velikim poštovanjem i on i dalje obavlja svoj posao vrhunski. Da li mu je žao Rame, misli li o njemu? Ne znamo. Ali i ovdje mu je pružena ljubav baš zato što je Ramin nožić, pa osim možda nedostajanja postoji i zahvalnost prema Rami.

Tekst: Bratislava Terzić

Slika: Soul Eom