Prijetnje u izlogu musavog stakla

Ljute i usamljene maslinasto zelene štiklice u izlogu sve su čule. One sve znaju i toliko su bijesne da kada bi ih kupila jedna od ovih mahalušica da bi namjerno učinile da joj pukne peta na sred ulice. “Kako joj ovo muž ne zabrani da obuče”, a ona je doduše već i u godinama rečenica jedne djevojke za jednu ženu dotakla je mnogo maslinasto zelene štiklice koje bi baš lijepo pristajale uz tu kratku texas suknjicu koju nosi ta djevojka koja posmatra druge umjesto da mene ugleda u kupi. Nije mogla vjerovati da to može reći žena za ženu, umjesto podrške; neka nosi što god ona želi i u čemu se god lijepo osjeća. Želja za zabranom u ovom slučaju je pogrešna. Poželjeti za ženu da joj muž nešto zabrani ili bilo ko drugi je zabluda. Žena za koju je izražena zabrana od mahalušice za njeno odjevanje je sretna, jer joj očito da drži do čvrstog tla svoje ličnosti, dok ova djevojka ne zna baš da li će njoj biti drago ako njen  budući muž slučajno joj zabrani odjenuti neku kratku suknjicu ili što god mu smetalo u tom trenutku na njoj i možda baš zabrani joj, mene savršene maslinasto zelene štiklice. Nosite što god želite, nipošto ne dopustite da vam to neko zabrani, jer ćete osjećati pukotinice samoprezira u zraku gledajući me čeznutljivo. Toliko puta sam mogla biti savršena prilika i poklon, ali od svakojakih mišljenja sam bila uskraćena u tome. Jer niko vas ne poznaje bolje od vas samih, vi tačno znate zašto nosite neki komad odjeće i zašto želite da nosite naprimjer mene maslinasto zelene štiklice. Zabranjuju mnogi šta će se nositi počevši od tetke, babe, sestre, mame pa i do tih muževa modernog doba, kažu još i gore nego period srednjeg vijeka kada je bilo uticajno biti uticajan uglađenošću lijepih tkanina. Šta će odjenuti, pogotovo mlađe žene, koje imaju želju nositi neke lakirane štiklice, pa ljepše od mene, ne smiju zbog nekih razloga. Jednostavnije je shvatiti, da želi te štiklice, jer su joj lijepe, jer ih jednostavno želi nositi, jer savršeno idu uz haljinu koju joj je tetka poslala iz Amerike, ili nešto tako slično. Postoje neke žene, koje ne žele, i to je jasno, ali zašto ne shvate da neke žele kupiti lakirane maslinasto zelene štiklice. Gledaju me čeznutljivo i zamišljaju na sebi, ali dubok proces ubjeđivanja da one to ne žele, a ne usuđuju se odvažiti svojoj želji da žele je komplikovan proces i ja bih voljela ovako gledajući s izloga kako se kreću ljudi i oblače da niko nikom ništa ne zabranjuje i ne koluta očima i svoje zidine strahova od viđenog ne počinju proživljavati u svojoj koži na osnovu tuđe, a spoznajom moralnih principa izabrat će mjereći se s njima. Na pertli pertle pobogu trebali bismo imati svi svoj izgrađeni stil, ili ga izgrađivati. Kada ga izgradimo, ne može nikome zasmetati, jer to smo mi, a ostatak može samo trunkicu zavidjeti iz razloga što još nemaju svoj izgrađeni stil i nemaju petlju kupiti me i nositi s vjetrovitim plesom haljine i pucketanjem štiklica i mi smo doživljaj, ko nas obuče jednom taj ne prestaje, mi imamo opijum važnosti u sebi i uvijek su sva čula uperena u nas, a možemo mi i na trenerke, mi smo centar svijeta, viđala sam i u to nas svrtavaju ove odvažne gospođice, pa gdje ću ja da završim i kako još ne znam samo da mi sunce na izlogu musavog stakla ne izblijedi moju maslinasto zelenu boju pristajem i na trenerke.