Zlatica Kesy

Odakle je došla i šta je navelo na prelazak usijane asfaltirane ceste možemo naslutiti zbog načina u kojem smjeru je krenula užurbano sa svojim crno bijelim cekerom na prugice. Kovitlajući brzo svojim nogicama zaputila je se u baštu, a u bašti na procvjetani krompir. Dugo je trajalo to njeno putovanje, dok je kroz travnate lavirinte uspanićeno hodala bojeći se mrava, paukova i ostalih bubašvaba, bez obzira na svoj oklop koji je čvrst bila je zabrinuta za sebe, ali od svoga cilja nije htjela odustajati. Sočno područje za Kesy, Kesy je zlatica, ja sam Kesy upoznala u svojoj bašti i dopustila sam joj da ostane koliko god želi slušajući njezinu priču. Slatka je Kesy. Kada je išla lavirintima nisam je opazila, jer je bila skrivena i imala svoju taktiku kako bezbijedno da dođe do bašte. Sada znam gdje je žurila taj dan kada je nezbijedno prošla kroz sve lavirinte prelazeći mi preko puta kao kakva crna mačka, osim što zlatica ne donosi ni sreću ni nesreću, već ide za svojim ciljem. Njeni ciljevi su različiti, a jedan od vrlo važnih jeste kako zadovoljiti svoje potrebe za grickanjem listova krompira. Kesy kaže da njena vrsta provodi zimu ispod zemlje, a trenuci njihovih festivala su odlasci na vršice krompirovih cimina. Tako da je se i ona odvažila i ovaj put krenula sama na svoje putovanje. Dosta joj je bilo da ikome govori gdje će i šta će, uopšte nije obavijestila svoje stariješine da odlazi i bila je sretna s tom odlukom. Ostavila je poruku da je sve s njom ok., da se ne brinu i to je to. Zimi kada su pod zemljom njima prijete opasne bakterije beauveria bassiana i pitanje je samo da li će i dočekati narednu godinu, a ovu zimu je imala sreću i preživjela, a mnoge njene prijateljice i rođakinje nisu. Ostale su željne krompirovih listića, zašto? Kesy odgovara i sebi i meni i njima: “Ne kažem da su stariješine naših plemena krive za njihovo stradanje od beauveria bassiane, dobro znam da smo joj svi izloženi, ali prethodne godine na festivalima su slušale stariješine i ako bi oni rekli pohodimo ove godine tu i tu baštu svi bi išli sa plemenom. Bilo bi zabavno ići sa svojima, ali šta kada se dođe do krompira, naprimjer dođe nas preko 100000 zlatica i dok se svi popnemo na krompirove cimine, dok nađemo smještaj i počnemo puniti naše crnobijele cekerčiće na prugice obrstimo ih za tri dana, i još do sedmog dana čeka se neko čudo da ponovo narastu listovi, cekeri nisu napunjeni, a crijeva kvrče od gladi, a dok se ponovo okupimo i krenemo na nove pohode krompirovih listića dolazi jesen i to znači naš povratak u podzemni svijet, a to nije zabavno. Oh, ne to nije nikako zabavno. To je tužno. Dosta je više, govorila sam sebi spavajući na četvetom spratu cimine krompira na 1km udaljene bašte od ove znajući da će ta bašta koju smo pohodili biti obršćena za 1 dan. Baštice su ove godine jako kvadraturno malešne. Iznenađena sam i ne znam šta smo propustili, jer prije nekoliko godina su krtice izviještavale redovno šta se dešava van podzemnog svijeta, ali i one su se nešto uljenile, nema više ni od njih tačnih podataka ni savjeta. Kao da smo svi prepušteni sebi samima. Pa ok. To barem nije problem za mene. I tako sam se ja iskrala i svakakvi zvuci po noći su me isprepadali i išla sam nekoliko dana i nekoliko noćiju, prespavala sam na jednom mekanom listiću koji podsjeća na pliš, a moja jastušnica u podzemnom svijetu i ružičasta i plišana, ja bih samo čvrsto stegnula rukom svoje remenčiće od cekera i krenula naprijed hrabro, ponekad žmireći kada bi skakavc neki prošao pored mene sa svojim koščatim čudovišnim tijelom. Krenula sam naprijed od prethodnih unazadaka. I evo me ne žalim se, sama samcata zlatica u bašti i sav krompir je moj. Trebale bi mi godine i godine da ga obrstim. Ako se vratim u podzemlje živa i zdrava neće mi biti žao da nastradam od beauverice. Ma ja sam tako sretna sada što se nisam povinovala ni našem starješini, doduše zabrinuta sam hoće li me i primiti natrag. Ma i da me ne prime smislit ću nešto. Iako bih ih poželjela, sada još uvijek nisam, a i da im pošaljem neku poruku svi bi došli i obrstili moj krompir. Škrta sam sada malo. To nije baš poželjna osobina, ali i ljuta sam, zašto bih ja sada morala govoriti hajdete ovamo sa mnom. Kada odluče neka svako krene na svoju pustolovinu. Ne kažem da ne bih opet prešla 1km ukoliko bi se neka moja rođaka prenemagala od gladi. Otišla bih bez razmišljana i odnijela joj pun cekerčić, ali da bih ostala nema šanse, ne bih ni nju povela, radije bih joj svaki drugi dan donosila po pune cekerčiće, ali rekla bih pustite me na miru. Iako će ove godine biti manji izbor, nekada livade kojih se ja sjećam kao mlađašna zlatica su bile prekrivene krompirom, to je bilo obilje i tada smo svi imali jesti krompirovih listića da kasne jeseni, sve dok se ne izrovi krompir, a sada samo trava, duga cvjetna trava i vjetar minulih krompira. U jednom navratu sada se sjetih da su krtice samo spomenule kroz bezazleni razgovor našem starješini; držite se kriza je u svijetu, finansijski problemi na zemlji i moguće da će biti jako malo usjeva ove godine. Nismo to shvatili ozbiljno. A kako su se te bašte krompira pretvorile u visoku travu, izgleda da smo trebali održati sastanak i razmotriti situaciju. Ovako smo se opustili, nema krompira ni ljudima ni zlaticama, barem ne u izobilju. Meni ima, meni je pala kašika u med, ali ne pada kašika u med sama od sebe za to se moramo potruditi. Otišla sam od svojih ne kažem da ja njih ne volim, ali želim da se malo opustim na ovom povjetarcu dok mi miris krompirovog cvijeta daje osjećaje da vrijedi što sam živa barem ovo ljeto.”