Saksije osvetnice

Saksije napunjene zemljom u kojima je zasađeno cvijeće su se urotile protiv mene; mislila sam da to umišljam, ali sam shvatila da je to istina i istina se ne vidi, već osjeća i eto tu sam gdje sam u ratu sa svojim saksijama u kući, čak bi se reklo da je mamino cvijeće, a poneko i moje više zbrinuto i ima i fidimčića i jak korijen i živasto je, jaka zelena boja ne nazire se uvehlost, svježe i ne, nije dehidrirano, donekle, ali ipak ja sam zaratila sa saksijamama zato što zaboravim da zalijem cvijeće, katkad zaboravim, ali ne baš puno dana, već sjedim i ugledam cvijeće i skočim i trčim po vodu, nekad me mama opomene da nisi šta zaboravila, nekad i same saksije tako što poželim da ih vidim i onda okorjela zemlja mi slama srce i postiđujem se sebe same, ali to strašno nervira i saksije, jer kao da ih uvijek ometam u nečemu važnom, u inventuri brojanja kamenčića, nema kamenčića, ne volim kamenčiće u saksijama ili brojanje novih fidimčića, ili imaju kalendar i broje koliko ja to dana nisam zalila cvijeće i onda ako prekoračim neko njihovo ograničeno vrijeme, požuti jedan list, a jedan opadne, a ovako ih sustignem, i da zakasnim, ali nedovoljno dugo da bi se osušio list, a tek da dočekaju da se osuši korijen, e pa neka znaju to se neće dogoditi, jer neke saksije su ambiciozne i žele namjerno da pređu na neko drugo cvijeće, dosadi im brinuti se o samo jednoj vrsti cvijeća, to je komplicirano za shvatiti, ali saksije nisu samo saksije, ima puno više u njima i zašto je se moja sukulentica Aurora osušila i sada saksijica prazna i čeka novo cvijeće, njoj se od prvog dana nije svidjelo što je Aurora bila u toj saksijici, a pošto ima drugačiji princip zaljevanja pobijedila me je ta saksijica i tužno priznajem tu činjenicu i evo ga izgleda da će proljeće donjeti ispunjenje želje i doselit ću joj neko snažno da bude sve dok dovoljno ne naraste za preseljenje, ali to je samo jedna saksija, a ostale? Zašto kada zalijem cvijeće odmah kao nije žedno i puno je vitamina i nahranjeno, a zemlja pokazuje drugačije, namještaljka na koju ne nasjedam i ne riskiram, ali imam posljedice, jer tanjirići na saksijama budu odvojeni i ponekad i ne rade zajedno sa saksijom s kojom su došli zajedno, oni proživljavaju svakojake pustolovine i služe za mnogo drugih mogućnosti, ali ove koje postoje, saksije im naglo kroz zemlju i svoje pukotine pošalju vodu i oni se pogube, ne znaju šta će i preko njih se preljeva voda, i ide luđački do staze, s prozora prokapava, poplavu izbacuje samo zbog jedne čaše željene hidratizirane njege, a ova pored televizora na svu sreću nije poplavila, jer bilo bi mi se oho, a i njima da je koja kapljica otišla do televizora. Istraga je u toku i zaključak je; saksije čuvaju u skrovištima zemlje vlažnost i onda kada krene nova, puste i odvrnu i te slavine iz korijenčića i onda ja budem pogubljena, ne znam gdje ću prije da zaustavim vodu, a podmetaći tanjirići proizvode zvukove kapljica i bude kao kiša u kući i stvaraju tjeskobu, paniku i eto šta ću, borim se, a uvijek me nadmudre, ali opet sve je dobro dok televizor još radi.