Cvijeće, moja sestra obožava cvijeće . Crvene ruže, bijele, narandžaste, žute, roze. Ona voli da sadi cvijeće, oblijeće oko njega, ruže njeguje, zatim sjedne pored njih, gleda ih i uživa u njima. Spokojna je, najspokojnija na svijetu sa svojim ružama. Pomažem joj, jer i ja volim cvijeće, volim njihove mirise, poruke koje šalju, sunce s kojima se druže. Ali moja sestra ima jednu manu, moja sestra ne voli da ih uzbere i stavi u vazu, a nekada ne da ni meni. “Ne možeš, nemoj, pusti ih, ne smiješ, ozbiljna sam!” Ja se naljutim, kažem joj da želim ruže u vazi, želim da prenesem tu ljepotu i u sobu. Pravim se naivna da kao želim da ih sklonim od kiše i potopim u vodu, tvrdeći da je to za njih bolje.Ali tako je to u našoj zemlji. Skoro niko ne unosi cvijeće u kuću osim onog kućnog, jednostavno ne možeš, neće krasiti ogradu, one cvjetaju da krase dvorište, šta će ti u kući. Nemamo naviku da unosimo cvijeće, ne doživljamo ga kao sunčane zrake u kući.Kada je na stolu, govori se da samo smeta i zauzima prostor, a kad je na komodi, obavezno se skida jer može da slučajno padne, razbije se, pa da voda ode u televizor, te nam televizor pregori .
Cvijeće nema neku veliku pažnju, osim onih ubogih glavatih kadifica koje nazor narastu ulicama grada. Početkom proljeća ih posade, te se one kvrče, vape za vodom, i na kraju živnu. Ne predaje se cvijeće tako lako. Šire one miris, uspiju zaokupiti nečije poglede, barem toliko da nekada kažu: “Bilo bi lijepo da i mi posadimo u onom uglu iza kuće po koju kadificu, lijepo će biti.”Tako da cvijeće iznova inspiriše, mami i zove.Ono koje naizgled ima pažnju jeste osmomartovsko, ali samo dok se pokloni. Kasnije kažu: koji đavo mi ga je poklonio gdje ću s njim! Ponekad ga ne stave ni u vodu i ono se sasuši, te umre otvorenih očiju.
Imamo veliku crvenu ružu. Kada prolaze djevojčice u školu, zaustavim ih i kažem; imam za vas poklon. Uzberem im ruže, nekada ako ne žure stavim ih u kosu. S tim širimo mir i miris nježnosti i ljubavi.Mojoj sestri nije drago. Gunđa kao i obično; počupat ćeš nam je svu, stavrno si grozna.
